Odustajem

Odustati je sasvim u redu. Ako se pitaš kada je u redu odustati, reći ću ti da je u redu odustati kad god smatraš da trebaš nešto novo, kad smatraš da trebaš promjenu. Nakon toliko godina i ja sam odlučila odustati.

Odustajanje nije došlo preko noći, iako se preko noći dogodilo. Razmišljala sam dugo. Preispitivala sam se svakodnevno trebam li odustati i hoću li uspjeti ako krenem na neki novi put. Iskreno, u nekim trenucima nisam ni znala na koji put krenuti, što je za mene dobro, je li mi možda toliko dobro da izmišljam, tražim li „kruha preko pogače“. Sad znam da su to bili obrambeni mehanizmi tijela. Um je slao poruku tijelu da mu je dobro, da ne izlazim iz zone komfora, a tijelo je polako posustajalo. Ipak, koliko god je posustajalo, um je tražio razloge da ostane ušuškan u svakodnevicu koja se ponavljala godinama.

Kad sam razmišljala otići s posla na kojem sam tada radila, javljale su mi se misli da sam loša majka i supruga. Kako mogu dati otkaz na menadžerskoj poziciji, a imam doma dvoje djece i supruga? Sad znam da sam to trebala učiniti puno ranije. Stres koji sam proživljavala nije se manifestirao odmah već nekoliko godina kasnije. Gurala sam, išla sam glavom kroz zid, sve dok u njega nisam lupila. Da sam tada znala tehnike i alate koji smiruju um, koji tek onda kad je smiren šalje prave i jasne poruke, ne bi došlo do svih posljedica koje su zbog stresa došle. Nepravilna prehrana, svakodnevni posjeti pekari, „uživanje“ u pekarskim proizvodima, šalice i šalice kave, uz koje je najbolje zapaliti cigaretu, bili su mehanizam koji su me održavali na životu i „umanjivali“ stres, a zapravo su samo napravili jednu stvar – posljedice. Loše zdravlje, manjak energije, manjak životnog elana, manjak motivacije, manjak dobrog raspoloženja. ‘Zaboravila sam se smijati.’ – komentirala sam često s kolegicom.

Hormon koji je lučio sreću u mojem organizmu, postao mi je potpuni stranac koji je spakirao kofere i potražio zdravije tijelo i zdraviji um od mojeg. Zapravo me moje ponašanje dovodilo u situaciju u kojoj sam mogla reći da sam loša majka i supruga. Nisam bila. Bila sam loša prema sebi i tijelu koji mi je darovano. Ako si loš prema sebi i nesretan, ne možeš biti dobar niti za svoju obitelj. Znam, teška je ovo istina, teška je činjenica, ali je istinita. Nekad je najbolje stvari nazvati pravim imenom, suočiti se s njima i krenuti na neko novo putovanje. Zar ne?

Voljela bih da shvatiš da ako se trudiš biti svima dobar, a pritom nisi sebi, nisi ni njima. Zračiš sasvim drugačiju energiju od riječi koje izgovaraš, u očima nedostaje iskra, tijelu ispravno držanje, a nogama laki hod. Pogledaj oko sebe i shvatit ćeš o čemu ti pričam. Shvatit ćeš tko je uistinu sretan, tko se zaista voli i tko je uspio utišati svoj um i krenuti na put promjene. Tko je odlučio odustati. Ja sam odlučila. Odlučila sam – odustajem.

Odustajem od svih loših navika. Odustajem od puta na kojem sam. Imam priliku, imam putokaz u sebi (intuiciju), moram skrenuti, moram promijeniti smjer.

Odustajem od posla na kojem mi je glavni suradnik stres. Znam da ću imati još dugo posljedice, ali naći ću način da iscijelim duh i tijelo.

Odustajem od rečenice koju mi je nametnulo društvo: „Tina, ti to moraš.“ Iz glave ću maknuti misli koje mi govore da moram raditi od 9 do 17 sati, družiti se s ljudima koji mi ne pašu (samo zbog društvenih normi), odustajem od odjeće koju nameće korporativni ‘dress code’ koju moram nositi od 9 do 17 sati, odustajem od sastanaka koji mi oduzimaju vrijeme i nakon kojih moram ostati prekovremeno na poslu. Odustajem od prekovremenih. Odustajem od loše i neuravnotežene prehrane. Odustajem od pekara. Odustajem od brze hrane. Odustajem od namirnica životinjskog porijekla. Odustajem od šećera i svega što u sebi ima šećer. Snižava mi energiju, nisam poletna, nisam sretna, nisam ja.

Odustajem od svakodnevice u kojoj vozim samo auto. Želim voziti bicikl što je više moguće. Želim svoje tijelo, ali i svoj um hraniti sportom, hraniti srećom.

Odustajem od kasnih dolazaka doma s posla. Želim vrijeme za sebe, za odlazak u knjižnicu po knjige koje će me nadahnuti, motivirati, inspirirati (znate moju priču sa „slučajnim“ posuđivanjem knjige :). Želim vrijeme za meditaciju koja će utišati moj um i misli koje mi ne služe.

Odustajem od loše volje koju mi je donio stres i nezadovoljstvo životom. Želim se osjećati dobro. Želim maknuti zavjesu s očiju i progledati (zahvaljujem sirovoj hrani koja mi je to omogućila).

Odustajem od svojih „fizičkih cipela“ koje su mi bile teške za hodanje. Odustajem od sebe jer to nisam ja.

Odustajem od Tine koja se ne voli. Da, priznat ću si tu groznu istinu. Ja se zapravo ne volim. Odustajem od te tužne činjenice koja je postala moja istina.

Odustajem od velikih sunčanih naočala koje su skrivale moj umoran pogled. Ne, odustajem od umornog pogleda, naočale ću ostaviti da krase moje sad sretno i svježe lice, moje zaigrane oči. Oči pune sreće.

Odustajem od laganja sebi. Odustajem od lažnog i površnog života. Odustajem od privida života jer to nije ništa drugo nego njegov privid. Život nije stvoren da bude takav. Zar mislite da je život stvoren da budemo nesretni, loše volje, bez energije, bez strasti, bez ljubavi prema sebi, bez vremena za sebe i svoju obitelj? Ne, to nije život. To je preživljavanje i to na jako tužan način. Ne, ne želim tako živjeti.

Odustajem od lošeg primjera kakav jesam svojoj djeci. Govorim im da u životu treba raditi stvari koje vole i biti sretni, a što ja radim? Radim sve obrnuto. Odustajem od toga. Bit ću majka koja će i primjerom i riječima svojoj djeci pokazivati kako se treba živjeti život.

Odustajem od opravdavanja drugim ljudima. Ako me vole, ako su mi prijatelji (jer prijateljstvo i razumijevanje su temelj svega), prihvatit će moje promjene. Prihvatit će da odustajem od posla koji me uništava. Možda i oni shvate što je život i kako je zamišljen. Možda i oni odustanu.

Odustajem od lažnog osmijeha kojeg svi poklanjamo drugima jer moramo. Ne, ne moramo. Ne moramo ništa. Sve što moramo je biti dobar prema sebi, voljeti i poštovati sebe. Moramo se osmijehnuti sebi, ne onima kojima ne želimo.

Odustajem od zadanih obrazaca ponašanja. Tko je rekao da su oni u redu? Prenosili su se s generacije na generaciju. Želim da se neki novi obrasci prenose na mlađe naraštaje. Želim ovaj svijet ostaviti puno boljim mjestom nego što je on bio za života mojih roditelja i mene.

Odustajem od prenošenja tih loših obrazaca mojoj djeci. Želim za njih ljepše i sretnije obrasce koji će ih izgraditi i učiniti od njih sretne ljude odmah, a ne u 40-tima, 50-ima ili možda nikada.

Mogla bih nastaviti s popisom stvari od kojih odustajem, od kojih sam odustala i od kojih ću tek odustati, ali zaustavit ću se. Bit će prilika da nastavim s popisom. Trenutno odustajem, ustajem od računala i krećem u potragu za srećom. Krećem u potragu za namirnicama za naš izazov. :)

Srećom, moje odustajanje od posla i loših navika dogodilo se prije nekoliko godina. Danas ću odustajanje radije nazvati promjenom jer ona ima pozitivniju konotaciju i učinak na nas. Promjena nas jača i potiče.

‘Odustani’ i ti od stvari, ljudi, programa i navika koje te čine sretnima. Pridruži mi se u klubu ‘odustajanja’, klubu ‘promjene’. :)

Tina 💚

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *