Što me osam sati branja divljeg bilja naučilo o onome što sam tražila cijeli život
Jučer sam izgubila osam sati.
Barem bi tako rekao onaj stari glas u meni. Onaj koji je uvijk brojio, mjerio, optimizirao. Koji je svaki dan stavljao na vagu i pitao – je li se isplatilo?
Osam sati s prijateljicom. Po skrivenim dijelovima Krka, onima za koje malo tko zna. Tamo gdje zemlja ne traži ništa zauzvrat, a daje sve.
Brale smo samoniklo, divlje bilje. Lipu, smilje, mentu, origano, kadulju, cvjetove kupine… Više od sedam vrsta. Ruke su mi do večeri mirisale na sunce i na zemlju.
I negdje između sagnute kralježnice i punih dlanova… nešto se u meni počelo otključavati.
Zalazak, terasa i jedna tiha spoznaja
Navečer sam sjela na terasu.
Sunce je tonulo. Pred sobom sam imala hrpice bilja koje sam razvrstavala za sušenje. Svaku biljku posebno, polako, bez žurbe.
I tada me uhvatilo.
Trebalo mi je 50 godina da prihvatim nešto što je cijelo vrijeme bilo tu, pred mojim očima. Da se pravo obilje ne lovi. Da se ne krije iza još novca, mučenja, dokazivanja, borbe. Da nije nagrada koju dobiješ tek kad se dovoljno iscrpiš.
Laž koju nam servira moderni svijet
Tako dugo sam vjerovala u priču koju nam svima šapće moderni, iskrivljeni svijet.
Da obilje moramo zaslužiti, izboriti se za njega. Da je negdje vani, ispred nas, uvijek malo dalje nego što jesmo.
Trči. Posegni. Dokaži. Ponovi.
A onda padneš u krevet iscrpljena, s osjećajem da ti je opet izmaklo.
To nije obilje. To je glad koja se nikada ne zasiti.
Obilje raste uz rub puta
A pravo obilje?
Ono je cijelo to vrijeme “raslo uz rub puta”. Bilo je strpljivo i čekalo da ga napokon vidim.
U lipi. U kadulji. U cvijetu kupine. U dahu koji uzimam zdravo za gotovo. U rukama koje mogu brati, mijesiti, milovati, stvarati. U srcu koje, unatoč svemu, još uvijek osjeća.
Obilje je VEĆ TU. I oko nas i u nama.
I nije li, na kraju, najveličanstvenije obilje od svih: SAM ŽIVOT?
Život koji diše kroz nas i bez naše dozvole. Koji niče, cvjeta, plodi i opada, a da od nas nikada nije tražio da ga zaslužimo.
Pravo pitanje
Život nikada nije bio mišljen samo kao preživljavanje, stres i zarađivanje.
I možda sve počinje jednim malim pomakom. Jednim drugačijim pitanjem.
Ne: „Kako da dobijem više?” Nego: „Mogu li napokon vidjeti ono što je već tu?”
Jer u trenutku kad naučimo gledati drugačije… i život nam se počne otkrivati drugačije.
Plod na grani prestaje biti samo plod. Dah prestaje biti samo dah. Osam sati branja prestaje biti izgubljeno vrijeme i postaje najbogatiji dan u tjednu.
Tvoj poziv
Danas te pozivam na jednu jedinu stvar.
Zastani. Samo na trenutak. Udahni i izdahni duboko. I pogledaj oko sebe pa si odgovori:
Koje je prvo obilje koje vidiš?
Jer obilje ne počinje onoga dana kad dobijemo više. Počinje onoga dana kad napokon vidimo koliko već imamo.
S ljubavlju,
Tina
